Čarobnjak riječi, veliki dječak, Branko Ćopić, bio je junak i moga djetinjstva, tamo na obalama rječice Crkvene, u kojoj smo, kao nekad i on, u rječici Japri, lovili ribe.
I naši pobrđanski mačori ličili su na Brankovog mačka Tošu, a i u našim svaštarama kao da je bilo istrgnutih listova iz teka Brankovog školovanja u Hašanima, seocu na Grmeču, tamo u svijetu medvjeda i leptirova.
Uz Brankove pjesme i priče završili smo osnovne škole, ja i Gimnaziju, čuvenu Realku, pa kasnije i studij književnosti u Sarajevu, da bih kasnije, nakon i svojih objavljenih pjesničkih zbirki, doživio nešto o čemu sam kao dječak samo sanjao – sa svojim omiljenim piscem, zajedno, učestvovao sam na književnim susretima sa učenicima u Novom Sadu, na Zmajevim igrama, i u Bosanskoj Krupi, mjestu Brankovog školovanja.
OTAC GRMEČ
Bio sam izuzetno sretan, i ponosan, da sam se mogao, kao urednik, potpisati i na dvije Brankove knjige koje smo objavili u našem »Glasu«. Prvo je, prvih godina osme decenije prošlog stoljeća, izašla knjiga izabranih pjesama »Otac Grmeč«, sa ilustracijama djece iz Brankove škole u Hašanima. A onda je među učenike krenula i druga knjiga, bile su to izabrane priče nazvane »Pohod na mjesec«. Branko Ćopić je neku godinu kasnije bio i gost »Glasa« koji je, obilježavajući 30-godišnjicu svoje novinske i stvaralačke misije, na spomen obilježju, na zidu svoje zgrade u Kozarskoj ulici, otkrio i Brankovo poprsje, kao jednoga od ratnih urednika ovog glasila koje je svoj prvi broj objavilo 1943. godine na oslobođenoj partizanskoj teritoriji Bosanske Krajine.
Sjećam se mnogih susreta s Brankom Ćopićem, posebno onog u njegovom stanu u Beogradu, kad smo pripremali objavljivanje knjige »Otac Grmeč«. Sa mnom je bio i priređivač ovog izdanja Dr Voja Marjanović, prof književnosti na Pedagoškom fakultetu u Beogradu. Branko nam je skuhao i kafu, a zatim nam pokazivao neke svoje ranije i novije rukopise. Gotovo sve svoje knjige, posebno one za djecu, Branko je pisao rukom, olovkom, u običnu malu školsku teku. Kao što su bile one koje je nosio u školu u Hašanima, te kasnije u Bosanskoj Krupi i Bihaću, a i kao srednjoškolac, neko vrijeme i u Učiteljskoj školi u Banjaluci, iz koje se morao i prepisati u druge, ne svojom voljom.
Brankov stan nalazio se u zgradi u centru Beograda, uz ulicu koja vodi od Terazija prema Slaviji. Baš tada je pred tim zdanjem, u kojem su živjeli još neki pisci, među kojima i Desanka Maksimović, izniknula visoka robna kuća koja je Branku zaklanjala pogled prema zapadu, tamo gdje se, iza rijeka, ravnica i gora, nalazio njegov Grmeč sa svojim padinama što su se spuštale prema Uni i Sani.
»Ma, podigoše ovu zgradurinu baš tamo prema našoj Bosni, prema Grmeču… Ali, čini mi se, da sada još jasnije vidim svaki kutak moga zavičaja!«
STAZAMA DJETINJSTVA
Prisjećam se ovih Brankovih riječi. A samo nepunu godinu nakon ovog susreta bili smo ponovo u Brankovom društvu, u njegovoj Bosanskoj Krupi, na promociji knjige »Otac Grmeč«. Bio je to i početak književnih susreta »Stazama djetinjstva«, na kojima su svoje stihove govorili i tada već poznati banjalučki pisci za djecu: Stanko Rakita, Kemal Coco, Enisa Osmančević Ćurić, Ranko Pavlović, Irfan Horozović, Ranko Risojević i dr.
Prošlo je od tada skoro četrdeset godina. Branko Ćopić je otišao za karavnima koje je vodio njegov Lijan, otišao je u čudesni svijet svoje literature, u bašte sljezove boje. Ali ostale su staze djetinjstva, i njegove i dječije, koje su vječne, i na kojima skakuću neki novi dječaci. Ostao je njegov zavičaj, kao cvijet na reveru Oca Grmeča, ostala su njegova brojna djela koja predstavljaju zajedničko blago, kao duhovna i kulturna vrijednost svakog djeteta, svakog pojedinca, ma kojeg imena bio. Jer, Branko je svojim književnim riječima gradio mostove među svim bićima, i ljudima i pticama, i bubama i travkama. Ostavio nam je široki, dječiji, ljudski osmijeh.
U ovom prisjećanju na velikog pisca, Krajišnika golubijeg srca, uđimo zajedno u svijet njegove »Ježeve kućica«, bajke u stihovima koja i najmlađeg i najstarijeg čitaoca vraća u zagrljaj zavičaja, pa bio on u nekom dijelu grada kraj rijeke ili u zabačenom planinskom selu. Takav je i slavni Ježurka Ježić koji nikud neće iz svoga doma, tamo negdje na Grmeču. A s potomkom tog domoljuba susreo se jedan lik kojega sam osmislio, bolje reći – susreo; to je patuljak koji živi u bibliotekama i koji rado putuje. Jednostavno, zavuče se nekom piscu ili putniku u torbu, i s njim potuje od mjesta od mjesta, od susreta do susreta, od doživljaja do doživljaja. To je Palčić Čitalčić koji je za dječiji list »Palčič«, koji izazi u Sarajevu, godinama pisao o knjigama, piscima i svojim susretima. Evo šta vam ovog puta o svome prelasku Grmeča piše taj knjigoljub…
SUSRET SA JEŽURKOM JEŽIĆEM
Znate li, dragi moji čitalčići, gdje se nalazi planina Grmeč? Da, da, znate – između rijeka Sane i Une, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Planina je to puna visova, proplanaka, šuma i potoka. Ujesen, kad se po njoj prospu čudesne boje, izgleda kao da se uzdiže iz neke bajke.
Eh, baš prošle jeseni prošao sam preko Grmeča, na putu od Sanskog Mosta do Bosanske Krupe. Dan je bio sunčan, tek pokoji oblačak, kao Tošo mačak, sjeo bi na proplanak ili krošnje bukvi i hrastova. Nisam mogao odoljeti toj ljepoti, zaustavio sam se, i malo prošetao po obližnjim šumarcima. Kod jednog oborenog stabla začuo sam šuškanje, kao da se neko vrpolji ispod otpalih listova. Jedan smeđi list počeo je da se kreće, a onda se, ispod njega, pojaviše neka mala koplja. Bile su to bodlje šumskog ježa.
Okrenuo se prema meni i blago me upitao:
»Otkud ti ovdje, mali? Prvi put te vidim!«
»Zdravo! Ja sam Palčić. Putujem u Bosansku Krupu, na obale Une«, odgovorio sam, pokušavajući da izgledam smireno, ali sam ipak koraknuo malo unazad, da bih bio što dalje od njegovih oštrih iglica.
»A ja sam jež. Zovu me Ježurka Ježić, po onom čuvenom ježiću o kojem je još dosta davno pisao pjesnik i pripovjedač Branko Ćopić«, pohvalio se bodljikavko sa padina Grmeča.
»Oh, ti si, znači, potomak čuvenog Ježurke Ježića koji je svim srcem, i svim bodljama, branio svoju kuću!?« obradovalo me je, da sam baš tu, na pjesnikovoj rodnoj planini, u blizini njegovog sela Hašani, susreo junaka iz znane porodice Ježurke Ježića.
»Da, da! Po njemu sam dobio i ime!« ponosno je odgovorio slavni lovac, »s trista kopalja naoružan«.
»Baš mi je drago da sam te sreo!« uzviknuo sam radosno. »Pohvaliću se i svojim prijateljima koji vole knjige, i koji su, sigurno, pročitali pjesničku bajku o Ježurki Ježiću koji je iznad svega volio svoju kućicu, svoju slobodicu, pjevajući joj:
‘Ma kakav bio
moj rodni prag,
on mi je ipak
mio i drag.
Prost je i skroman,
ali je moj,
tu sam slobodan
i gazda svoj’.«
»Da, da, s lista na list, s bodlje na bodlju, prenosi se priča o plavokosom dječaku Branku koji je jurio vječitu ribu u rječici Japra, i koji je volio ježurke, baš zbog toga što nisu olako napuštali svoj rodni dom«, pričao mi je novi Ježurka Ježić. »A kad je Branko porastao do pisca, nije zaboravio svog hrabrog ježića iz djetinjstva, pa je napisao i priču u stihovima o njegovoj kućici, koju nije nikome dao, nema tog blaga za koje bi prodao svoj skromni dom.«
Dugo sam još razgovarao sa Ježurkom Ježićem sa Grmeča, koji me je pozvao i u svoj skriveni dom, u korijenju jednog panja, gdje je svoju postelju spleo od suhe paprati, grančica i otpalog lišća
Kad smo se pozdravljali, stisnuo mi je ruku, i rekao:
»Pozdravi sve čitaoce, svu djecu na stazama djetinjstva, i reci im da čuvaju i vole svoju kućicu, svoj rodni dom!«
A kad sam se nakon tog putovanja vratio u svoj dom, u kutak biblioteke, među knjige, ponovo sam pročitao »Ježevu kuću« omiljenog dječjeg pisca Branka Ćopića. Osjetio sam toliko ljubavi i topline, i toliko neke nove snage, koja će mi pomoći da lakše savladam sve nove teškoće. Pročitajte, svakako, i vi tu himnu zavičaju i domovini, tu bajku »ispod rodnog krova«.
I vi ćete, kao i Ježurka Ježić, kliknuti:
»Kućico moja,
najljepši raju!«
Onih, koji su Ježurki htjeli uzeti dom, i koji su bili spremni da se olako odreknu svoga, odavno više nema. Ali zato:
»Po šumi, danas,
bez staze,
puta
Ježurka Ježić
lovi i luta.
Vještak i majstor
u poslu svom,
radi i čuva
rođeni dom.«
